Opušten ili strog pristup odgoju – što je bolje?

Osnovne potrebe djeteta u prvih nekoliko mjeseci života vrlo su jednostavne. Ono traži hranu i san, zatim roditeljski dodir, miris, kroz te senzacije postupno razvija emocionalnu povezanost s roditeljem i uči primati, davati i osjećati ljubav. Za zadovoljenje svih tih potreba tu je brižan roditelj. On u tom odnosu, s druge strane, pored ljubavi i privrženosti koju razvija prema djetetu, pokušava uspostaviti red, ustaliti ritam hranjenja i spavanja, ritam kupanja i svih ostalih svakodnevnih djetetovih aktivnosti kako bi se život što prije vratio u normalu. Kako roditelji postaju sve vještiji u svojoj ulozi, ustaljuje se i životni ritam obitelji. Red i pravilnost ponavljanja djetetovih aktivnosti smiruje ih i govori im da je njihovo dijete zdravo i normalno se razvija. To zaista i jest jedan od znakova pravilnog razvoja, no stabilnost mora biti potkrijepljena i emocionalnom toplinom.
Toplu emocionalnu atmosferu stvaraju ne samo osjećaji ljubavi i privrženosti već i prihvaćanje djeteta kakvo jest te raspoloživost roditelja koji će uvijek biti blizu da pruži potrebno. Takvo mišljenje zastupa suvremena psihologija koja smatra da sasvim malene bebe koje nisu navršile godinu dana nećemo moći razmaziti ako ih primjerice uzmemo na ruke kad plaču. Bilo da je djetetu potrebna samo blizina majke, gladno je ili ga muče grčevi, iz djetetove prespektive, odazivom na njegov plač, djetetu pružamo sigurnost, utjehu i dokaz da nije ostavljeno. Ono se instiktivno najviše boji tog osjećaja da bi moglo biti ostavljeno. Osjeti li da mu uskraćujete sebe, temperamentnije dijete će podizati još veću buku i plakati (što u vama izaziva još više odbijanja), a smirenije naučiti da vašu pozornost mora kupovati poslušnošću. No, uvjetovanje ljubavi porukom "ako budeš poslušan i ne budeš plakao, mama će biti sretna i voljet će te” svakako nije atmosfera u kojoj raste samouvjereno i sretno dijete.

Kako se znajući sve te činjenice postaviti prema odgoju i njezi tako malog djeteta? Kako odlučiti treba li svaki puta odgovoriti na djetetov plač i treba li ga buditi kako bismo ga nahranili? Recepti uspjeha su različiti i prije svega ovise o svakom pojedinom djetetu kao i roditelju. Pokušajte uvijek u kontaktu s djetetom biti otvoreni, prisutni, dostupni, tolerantni i spremni na prilagodbu. Nije strašno ako sporazumijevanje s djetetom potraje malo duže. Promatrajući svoje dijete, od prvog dana njegovog života vi ćete svakim danom učiti i znati više o njemu i o sebi kao roditelju te s time automatski više prepoznavati djetetove potrebe. Potrebno je samo imati strpljenja da plač i suptilne naznake naučite tumačiti i razumijevati.
Kako biste se mogli otprilike usporediti i možda naučiti ponešto od konkretnih primjera donosimo vam dvije priče majki koje su nam ispričale kako izgleda svaki njihov dan. Pokušajte u ovim primjerima pronaći sebe, promislite o dobrim i lošim rješenjima ovih majki i zatim usporedite svoje zaključke s komentarima i savjetima naših stručnjaka.

Marina po pravilima, Roko 4 mjeseca

Moj dan počinje u 3 sata ujutro kada budim Roka zbog prve bočice. Čim pojede, nakon 15 minuta obično i zaspi. Vraćam se u krevet. To činim svaki dan kako bih izbjegla noćna buđenja koja su prije uvođenja ove bočice bila puno češća, po 4-5 puta. To me zaista iscrpljivalo. Čini mi se da Roku to odgovara, a ja se radije žrtvujem jedanput na noć, nego nekoliko puta, što je prije bio slučaj.
Već u 7 sati ponovno zvoni budilica jer je vrijeme za drugu bočicu. Prije nego smo uveli ovu bočicu Roko bi se svako jutro budio s urnebesnim plačem, a ja nikad nisam znala zašto toliko plače i kako ga umiriti. Prijateljica mi je savjetovala da ga radije ja probudim i nahranim. Otkad to tako radim Roko ne plače, a kako ja volim planirati unaprijed i ispuniti taj plan odgovara mi kad neko ustaljeno rješenje funkcionira.
Vrlo brzo dođe i 9 sati kad ga stavljam na prvo spavanje. Čim zaspi i ja ponovno pokušavam malo zadrijemati, ali često mi ne uspijeva jer sam se taman razbudila. Najčešće, ipak doručkujem u to doba. Kad se Roko probudi ponovno dobiva bočicu, a oko 11 se spremamo za izlazak i odlazimo u trgovinu. Obožavam taj dio dana jer izlazimo na zrak i šetamo se po parku da bi po povratku kupili svježi kruh i mlijeko.
Nakon ove šetnje oko 12 i 30 Roko ponovno ide na spavanje, a za to vrijeme ja kuham ručak. Voljela bih kad bi malo duže spavao, ali budi se nakon sat vremena, pa moram brzo skuhati i pojesti ručak. Prije me to zabrinjavalo zašto tako malo spava, ali mama me utješila. Ona je opuštenija i smatra da se više moram koncentrirati na potrebe djeteta, a manje na literaturu o odgoju djece koje hvala Bogu, imam dovoljno.
Oko 13 i 30 Roko je najživlja beba na svijetu. Igra se na svojoj podlozi ispunjenoj igračkama i dopušta mi da malo pospremim bar dnevni boravak ili glačam, naravno s jednim okom uvijek na njemu.
Kad nam dojadi igranje i “spremanje” (teško stignem bilo što pospremiti), izlazimo van u park i šetamo se. Ponovno moj najdraži dio dana. Roko obično zaspi, a ja se često sjednem na klupu, pročitam novine ili samo odmaram dok mi se glava čisti od nakupljenog stresa. Vraćamo se kući i ja ga budim nakon pola sata sna. Da to ne napravim vjerojatno bi spavao ko zna do kada i onda navečer bio budan do kasno. Zato što često plače kad ga budim, obično se tada najviše tješimo i tad mu ponudim prsa da se malo smiri i i izdrži do sljedeće bočice. Ponekad se ljuti i odbija prsa, no najčešće pristane.
Nakon toga pripremam kupku i uživam promatrajući kako uživa i brćka se. Ne uspijeva mi uvijek održati ovaj raspored, ali trudim se i smatram da djetetu odgovara moja disciplina. Oko 6 i 30 dobiva svoju zadnju dnevnu bočicu i spremam ga na spavanje. Vrlo brzo zaspi i nema nikakvog plača niti natezanja. Moje prijateljice se manje drže ustaljenog rasporeda i često se zbog nepostojanja ritma sna i budnosti bore s djecom koja ostaju budna do dugo u noć. To stvarno nije primjereno malom djetetu. Ja s tim nemam problema.
U 7 navečer suprug se vraća s posla, a ja počinjem kuhati večeru. On mi često pomaže jer oboje volimo kuhanje i taj mali ritual objedovanja u dvoje. Da je Roko budan ne bismo mogli tako provesti vrijeme, ali ovako je upravo savršeno. Nakon večere obično gledamo televiziju, suprug nešto radi za posao, a oko 10 iscrpljena odlazim u krevet. Suprug još jednom prije spavanja budi Roka i daje mu bočicu, malo se druži s njime jer ga nije vidio cijeli dan dok ih ja u polusnu slušam i polako tonem u san. Ovako otprilike završava svaki naš dan.

Ana, po vlastitom osjećaju, Karla 6 mjeseci

Svako jutro se budim oko 8 i 30 i pokušavam čuti je li se Karla probudila. Ona je inače super beba, spava cijelu noć i ne budi se rano pa u ne moram ustajati u cik zore. Ipak to što ne znam kad će se točno probuditi, onemogućava mi da se ujutro na miru istuširam ili pojedem doručak. Doduše, u prvim danima nakon izlaska iz bolnice pokušavala sam se dizati ranije i buditi Karlu kako bi je podojila, no taj sistem mi je bio grozan jer sam imala osjećaj da maltretiram i dijete i sebe. Kao da smo u vojsci. Karla je tako slatko spavala i ako se sama ne budi jer je gladna znači da još nije gladna. Odlučila sam poštovati njezine potrebe.
Obično se dižemo do 9 sati i tad ju stavljam na prsa i dajem kašicu od jabuke. Odmah jede kad se probudimo, a ostale obroke joj dajem kad me traži, što je otprilike svaka tri sata.
Nakon obroka, malo igre i naših gu-gu razgovora oko 10 i 15 Karli se ponovno spava i onda je polegnem. U to vrijeme se tuširam, doručkujem i obavljam neke kućanske poslove.
U 11 je Karla već budna i igra se u svojoj sjedalici. Vrlo je mirna i zadovoljna beba tako da je ne moram stalno držati, a stignem i dosta toga obaviti dok se ona sama zabavlja. Osim toga, vjerojatno djelomično pomaže i činjenica što sam ja smirena osoba. Nemamo neka striktno određena pravila i baš nam to odgovara.
Ako poželim poći u grad, prošetati ili čak na bazen, što ponekad učinimo, uvijek s nama idu i kašice. Doduše, ne znam kad će poželjeti jesti, ali to mi i nije neki problem jer su njezina dva glavna izvora hrane, moja prsa, uvijek s nama gdje god se uputile.
Ako smo bile na bazenu onda slijedi kupanje, dojenje i spavanje. Stvarno je slatka nakon bazena jer je toliko iscrpljena da odmah zaspi čim se najede.
Inače nemamo točno određeno vrijeme kad se u danu kupamo, a u tu aktivnost se voli uključiti i tata koji navečer nakon što se vrati s posla rado preuzima ovu roditeljsku obavezu. Obično ga navečer dočekujemo na podlozi za igranje, družimo se i razgovaramo, zatim se kupamo, hranimo i zajedno smo dok Karla nije spremna za spavanje. Volimo provoditi vrijeme u troje i činimo to svaki dan do otprilike 9 sati kad Karla mora u krevet.
Kad je dijete zaspalo obično odjednom shvatimo da smo gladni, pa jedemo ono što sam kuhala taj dan ili, ako nisam stigla kuhati, naručimo dostavom. Nakon večere znamo popiti i čašicu vina, družiti se, pretresti događaje dana, ali vrijeme brzo prolazi i mi obično potpuno iscrpljeni odlazimo na spavanje. Oko 11 i 30 provjeravam Karlu i razmišljam je li dovoljno jela, a onda si mislim da bi se dijete probudilo i plakao da je gladno. Umoran tata se slaže sa mnom. To me uvijek umiri i oboje brzo zaspimo.
Mišljenje stručnjaka – primalja!
Marina je vrlo organizirana, jako se trudi i uspjela je uspostaviti određenu stabilnost kojoj teži svaki roditelj. No čini se da je svejedno, neovisno o stabilnoj atmosferi u domu s bebom, ipak pod velikim stresom. Pretpostavljam da je imala dobar razlog zašto dijete hrani na bočicu jer se primalje, a to je i opći stav medicinske struke, zalažu za dojenje i majčino mlijeko kao najzdraviju hranu koju dijete može dobiti. Ja kao primalja, bočicu zaista smatram nužnim zlom. Nikako se ne slažem ni sa buđenjem usnulog djeteta radi obroka. Dijete će samo, često plačem, dati do znanja da je gladno. Ono zasigurno ne uživa u buđenju pa bilo to i u najboljoj namjeri, a čini se da ni majci taj stres nije dobrodošao jer je jako umorna. Ovakav raspored funkcionira, ali pitanje je koliko će on koristiti djetetu u njegovom daljnjem psihičkom razvoju.
Ana je mnogo opuštenija majka, osluškuje potrebe djeteta i to je za njegov emocionalni razvoj pozitivno i blagotvorno. Njoj majčinstvo nije posao nego prirodna uloga i ona uživa u njoj. Svaki je dan za sebe, poseban i drukčiji, a njeno je majčinstvo put koji se stalno mijenja, a ipak je krasan i zanimljiv. Činjenica da djeca vole rituale i ponavljanja ugodnih aktivnosti svaki dan doduše stoji, ali to nikada ne smije sličiti strogom sustavu na kojeg dijete reagira plačem. Ova se majka ponaša u skladu s djetetovim potrebema, doji ga, ne žali se na stres iako nikad ne zna u koliko točno sati će se beba probuditi. Mislim da to puno govori o njenom prirodnom i razvijenom instinktu za majčinstvo.
Iva Podhorsky Štorek, vms, primalja

Mišljenje stručnjaka – psihologinja!
Nije lako biti roditelj, ali snagu i podršku nalazimo u ljubavi prema djetetu i sebi, strpljenju za djetove potrebe i vlastito nesnalaženje, u spremnosti da priznamo da ne znamo, ali i u spremnosti da potražimo pomoć.
U ranim djetetovim danima i prvim godinama života važno je zadovoljiti niz djetetovih potreba među kojima je i potreba za sigurnošću i predvidivošću događaja.
Iskustvo i znanje da će kad otvori oči vidjeti majku, da će kad zaplače netko doći, da će dobiti dodir kad mu treba, znanje da nakon kupanja slijedi majčina dojka, a potom ugodna toplina i spavanje – daje djetetu poruku da je dobrodošlo i da je prihvaćeno i ono tada želi živjeti i rasti. Kada zna što slijedi dijete se osjeća sigurno… Stoga postavljati granice i uspostavljati određen ritam u životu djeteta jest važno.
Naći sredinu između postavljanja granice i poštovanja djetetovih potreba je osjetljiv proces. Treba vremena da se uspostavi ta ravnoteža. Potrebni su ljubav majke prema djetetu koja uključuje: prisutnost majke i promatranje djeteta i odgovaranje na njegove signale – zapažati što dijete treba, izražava, čini i doživljava, umjesto planirati što sve treba obaviti ili brinuti unaprijed jesam li dobra majka i nisam li negdje pogriješila.
U ovim primjerima, oba djeteta su zdrava, prirodna i spontana, no njihovi ritmovi su različiti ovisno o stavu majki prema potrebama djeteta. Važno je naglasiti da su obje majke brižne, no različitog pogleda na potrebe djeteta i svoju ulogu kao roditelja.
Jedna majka postavlja čvrste granice, budi dijete da ga nahrani, iako ono spava i ne pokazuje da je gladno, kupa ga svaki dan u isto vrijeme, u točno određeno vrijeme ga stavlja na spavanje – njoj su ponešto važnije granice i raspored dana nego što promatra i prati dijete. Druga majka se više prilagođava djetetu i njegovim signalima, ali ne vodi računa o potrebi za predvidivim ritmom dana.
Nijedno nije ni ispravno ni neispravno. Radi se samo o tome je li majka svjesna je zbog čega postupa i odlučuje na način kako je odabrala, te da to ne radi mehanički – jer "tako svi rade" , jer "tako treba", jer "tako su i mene odgajali, pa što mi fali!", jer "ne želim razmaziti dijete"…
Važno je reći da se u ovom ranom periodu dijete ne može razmaziti!
Uz to majkama je važna podrška i pomoć partnera kao i podijeliti dio brige za dijete, dio odgovornosti, surađivati i zajednički se veseliti napretku djeteta. U ovim primjerima obje majke imaju i dio dana s partnerima što je važno za osjećaj zaštite i zajedništva koji je ženama, majkama potreban.
Jagoda Sirovica, prof. psihologije