Sigurno dijete – sigurna osoba

Što želimo svome djetetu, odnosno u kakvu osobu želimo da izraste i što po tom pitanju činimo?

Uglavnom današnji roditelji žele da im djeca sutra budu sretna u sebi, sigurna u sebe, da imaju dobre odnose s drugima, da prirodno nose mir u sebi i sl. To je velik odmak od ideja starijih naraštaja, gdje je ideal bio da budu poslušna i poštuju starije, da budu dobri učenici, a tek onda možda i nešto više od toga. Uistinu, došlo je do pomaka u ideji roditeljstva i današnji roditelji imaju drukčije prioritete. Naravno da će nam biti drago što nas djeca slušaju i da svi želimo i to. No ta je osobina poželjna nuspojava prirodnog, poticajnog roditeljstva, a ne nešto čemu djecu treba poučavati kaznama, nagradama, pohvalama i kritikama. Današnjim roditeljima, uz ispravne namjere i ideje, još samo nedostaje jasnija vizija roditeljstva kakvo dijete očekuje i treba za svoj razvoj i kakvo kao rezultat daje osobine koje obično žele. Problem je što u tom zadatku gotovo i nemaju prethodnike, u biti su pioniri, a mnogi se jako trude i muče shvatiti koji su to preduvjeti djetetova optimalnog psihičkog razvoja. Vrijedno je znati da se danas dovoljno jasno uspjelo spoznati, uz pomoć razvojne psihologije i neuroznanosti, kakvo roditeljstvo može i treba biti kako bi iznjedrilo djecu koja će kao normalno stanje u sebi osjećati mir, stabilnost i sigurnost te se lako vraćati u to stanje, inklinirati k sreći i dobrim odnosima sa sobom i drugima te posljedično biti uspješna u životu. Takav će pristup i samo roditeljstvo učiniti manje napornim i poštedjeti i nas i dijete niza nepotrebnih bolnih i povređujućih trenutaka.

Osnove povjerenja u život

Za prvi korak prema takvu roditeljstvu važno je početi vjerovati da postoje prirodni procesi psihičkog i emotivnog razvoja djeteta koji dovode do zdrave i cjelovite osobnosti te posljedično do dobrog ponašanja djeteta; mi smo tu kako bismo ostvarili preduvjete za procese sazrijevanja djeteta. Problem je što roditelji uglavnom još uvijek smatraju da sami moraju odraditi taj posao i poučiti dijete dobrom ponašanju te ga instruirati da bude zrelo metodama, tehnikama, pohvalama, kaznama, nagradama, kritikama. Pritom vjeruju da je samo na njima da naprave čovjeka od djeteta. Nema još dovoljno spoznaja u društvu da će uz dobre preduvjete priroda učiniti velik dio u psihičkom razvoju, jednako kao što je već učinila kada je u pitanju bio razvoj tijela, dok je beba bila u mami.

Novije znanstvene spoznaje jasno ukazuju na to da je preduvjet za sazrijevanje osobnosti postojanje stanja duboke povezanosti s roditeljem, o čemu sam već pisao. Ovom bih prilikom želio istaknuti stanje sigurnosti, koje je jedna od primarnih potreba što čine maternicu psihičkog razvoja djeteta. Sigurnost nije isto što i bliskost i ne može njome biti nadomještena. Mnoga djeca imaju roditelje s kojima su bliska, ali su prožeta nesigurnošću i ne uspijevaju se odvojiti od njih prirodnim procesom separacije jer nisu uspjela usvojiti osjećaj sigurnosti u sebi kako bi se mogla osamostaliti. Djeca ne mogu sama sebe učiniti sigurnima, nego sigurnost trebaju duboko u sebi osjetiti i upiti uz pomoć iskustva življenja u tom stanju.

Mnogi su roditelji još uvijek skloni idejama da se djeca trebaju što prije očeličiti i očvrsnuti te je stoga zdravo za njih da još kao mali osjete kako je život nekada grub. Oni smatraju da je dobro djecu jako rano izlagati i nekim manje lijepim iskustvima. Obično kažu da ih ni kasnije život neće baš maziti i da trebaju naučiti kakav život stvarno jeste. Vjeruju da će time djeca postati jača, otpornija i sigurnija u sebe. Iako to izgleda logično, stvari ipak ne stoje tako. U tom stavu nedostaje znanje kako djetetov sustav funkcionira u predosobnoj fazi, u ranom razdoblju prvih godina. Razvojni procesi koji dovode do spomenutih željenih osobina, a time i unutarnjeg osjećaja sigurnosti, zahtijevaju što kvalitetniji osjećaj i stanje sigurnosti u prvih nekoliko godina. U tom se razdoblju odvija podsvjestan proces spoznavanja o svijetu i usvajanje unutarnjih podsvjesnih stavova koje nosimo, nesvjesno, cijeli život. Nesigurnost, kao realan sastavni dio života, djeca trebaju osjetiti što kasnije ili barem nakon razdoblja predosobnog razvoja u prve tri-četiri godine. Do tada bi trebala uz pomoć svojih roditelja upiti i usvojiti osjećaj sigurnosti i prepuštenosti koji s vremenom postaje sastavni dio osobnosti. To postaje temelj djetetove vjere u život, u sebe, u svijet, osnova vjerovanja da će biti dobro čak i ako je sada loše, to postaje izvor snage iz kojega sutra osoba može uvijek crpiti energiju za sraz sa svijetom i teške trenutke koje će kad-tad imati. Takvo će dijete u budućnosti u sebi nositi osjećaj sigurnosti kao neodvojivo normalno stanje koje je teško uzdrmati i u koje se uvijek lako vraća. Kada to izostane, dijete usvaja nesigurnost kao dio životnog stava i doživljaja svijeta. Iz tog mjesta teško je biti poduzetan i optimističan kad je loše jer ne postoji unutarnja vjera da će biti dobro na koju bismo se mogli osloniti. Stoga je naša obveza kao roditelja da djeci pružamo sigurnost te da je imaju u izobilju, kao što nam je normalno da imaju hrane u domu.

Odgovor na bebine potrebe

Jedna od primarnih potreba koje čine stanje povezanosti (privrženosti) jest sigurnost da će roditelji uvijek biti tu za mene kad ih trebam. Dijete koje emotivno nije povezano s roditeljima osjeća se potpuno izgubljeno u svijetu, te biva prožeto užasnim strahom da neće preživjeti ako se netko o njemu ne bude brinuo. No pritom nije ni približno dovoljno da djeca budu nahranjena i presvučena da bi bila zadovoljna i osjećala se sigurno. Sigurnost i povjerenje koji im trebaju rezultat su iskustva da roditelj pravovremeno i dovoljno precizno odgovara na potrebe, zahtjeve i poruke koje beba šalje. Beba plakanjem izražava svoje primarne potrebe, a namirenje koje dođe daje joj osjećaj da je svijet dobro mjesto gdje za nju ima dovoljno onoga čega treba. Ostavljanje bebe da plače kako bi se naučila da ne traži previše i odviknula od plakanja jako povređuje i ostavlja dalekosežne posljedice. Djeca s takvim razornim iskustvom usvajaju osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja u roditelje, koji se manifestira tako što su manje poslušna kada malo odrastu. Naime, ako dijete stekne povjerenje u roditelja da je tu kada ga treba jer je roditelj dolazio kada bi zaplakalo, i vjeruje da će uvijek biti tu za njega, vjerovat će mu i kada roditelj bude nešto tražio od djeteta i postavljao zadatke. To dijete osjeća da je uz takva roditelja sigurno, može mu se prepustiti i želi mu biti poslušno.

Dijete mora vjerovati da je roditelj dovoljno jak, da se može nositi sa samim sobom i svojim emocijama, ali i da se može nositi sa samim djetetom i njegovim nerafiniranim emotivnim ispadima. Zbog toga djeca često provociraju roditelje dovodeći ih do krajnjih granica, što roditelji najčešće pogrešno shvaćaju. Svemu je tome cilj da se uvjere da će roditelj ipak biti u redu. Ono što žele jest da im dokažemo da se možemo nositi s njima i da smo dovoljno jaki da bi nam se mogli prepustiti. Nikada djetetu ne bismo trebali poslati poruku da nam je preteško, da nas boli glava od njega, da je nepodnošljivo, da ne možemo više s njim… Poruka mora biti - mi te možemo "hendlati", nisi nam previše i znamo što nam je raditi i što je dobro za tebe. Tek nam se tada dijete može prepustiti i biti opušteno u našem odnosu. Dijete kao da u sebi kaže - moji roditelji imaju sebe, imaju svoj stav, znaju što rade i što je dobro za mene, pa ću im se prepustiti i mogu im vjerovati. To kao proces vrijedi pogotovo u fazi "neću" (/terrible two/), kada dijete postane nemoguće sa svojim prkosom i kontriranjem. Osobito tada želi osjetiti da se roditelj može nositi s njegovom novootkrivenom snagom i osobnošću u izrastanju. To je jedna od najtežih faza roditeljstva, ali ne mora biti teška nikome ako je dobro razumijemo.

Vjera u roditelje

Djeci treba da mi održavamo našu alfa poziciju, da osjećaju kako se mi skrbimo o svemu i kako mi sami jesmo odgovor djeci na sve potrebe. Oni trebaju tu vjeru u nas i ne moraju znati za normalne strahove i nesigurnosti s kojima se srećemo. Mi njima moramo biti stup sigurnosti i sigurna luka. Treba im uvjerenje da ćemo uvijek biti tu za njih, što je moguće čak i kada im nešto ne dopuštamo i postavljamo granice. Kada se suprotstavljamo djetetovim željama, možemo i trebamo to učiniti sa stavom da smo si i dalje dobri, iako će se dijete tada ljutiti na nas. Bitno je da mi očuvamo dobar odnos dok se ne smiri.

Dijete će nas katkad zapitati: "Mama, hoće li se tebi nešto dogoditi?" Ili: "Hoćeš li i ti umrijeti?" Iako svi znamo odgovor na to pitanje, dijete ga u ranoj fazi ne treba znati jer mora nositi uvjerenje da će sve biti dobro, da smo mi tu i bit ćemo tu zauvijek za njih, da se mi brinemo i rješavamo sve, da nam mogu vjerovati, da ih nikada nećemo napustiti, da nam pripadaju i da su željena, da u nama imaju svoju bazu, svoj dom, sigurnu luku iz koje mogu otići kad hoće i vratiti se kad im treba, da ćemo ih zaštititi kad zatreba i podržati te da se uz nas nemaju čega bojati. Dijete mora biti sigurno da se naša povezanost ne može narušiti, da je ništa ne može ugroziti i da je ni jedna njegova reakcija ili ponašanje neće narušiti jer smo mi tu da je čuvamo. Kad god dijete misli i osjeća da mora biti dobro kako bi zadržalo mamu blizu i bliskom, u njega se uvlači nesigurnost i nepovjerenje.

Stvaranje prostora sigurnosti, prepuštenosti i mira te slobode od zabrinutosti, straha i nesigurnosti najbolji je ulog u budućnost jer iz tog stanja u djetetu se događa prirodni rast, razvoj i sazrijevanje osobnosti.

Napisao: Tomislav Kuljiš, Centar "Prirodno roditeljstvo" www.prirodnoroditeljstvo.com