Pomozite djetetu da izrazi osjećaje

Treba li i u kojoj mjeri ignorirati djetetove emocije, sudjelovati u njima te koliko se emotivno angažirati prilikom pokušaja pomaganja djetetu da ovlada vlastitim osjećajima… Sve su to pitanja koja se roditeljima, suočenima s djetetovim emocijama, svakodnevno motaju po glavi

Emocije možemo zamisliti kao male crvene lampice koje nam ukazuju da se u našoj okolini nešto promijenilo. Javljaju se na nesvjesnoj razini i ne možemo kontrolirati njihov nastanak. Tuga, ljutnja, radost i strah osnovne su emocije koje izražavaju ljudi i neke životinjske vrste. Svaki osjećaj, pa i neugodan, ima svoju svrhu i dobro je da svi budu razvijeni.

Zašto su neugodni osjećaji poželjni?

Oni nas motiviraju da se na ispravan način suočavamo s promjenama u okolini za koje procijenimo da nisu u našem interesu. Ljutnja nam ukazuje da je povrijeđena neka naša vrijednost, a mi nesvjesno procjenjujemo da situaciju možemo izmijeniti u svoju korist te se često suprotstavljamo uzroku ljutnje. Strah nam ukazuje da nas nešto u našoj okolini ugrožava, a mi nesvjesno procjenjujemo da se ne možemo suprotstaviti situaciji ili objektu koji nas ugrožava pa svoje resurse koristimo za izbjegavanje potencijalno opasne situacije. Tuga se javlja u situacijama kada procjenjujemo da nepovratno gubimo nešto što nam je vrijedno. Ona našoj svijesti i tijelu daje vrijeme koje je potrebno da se prilagodimo gubitku i prihvatimo budućnost bez vrijednosti koju smo izgubili. Svi ostali osjećaji predstavljaju mješavinu ovih četiriju osjećaja.

Mala djeca spontano i iskreno pokazuju osjećaje, neopterećena društvenim pritiscima i pristojnim ponašanjem. Neželjene emocije koje ih obuzmu nikada ne traju dugo.

Manipulacija osjećajima

No, kako to obično biva, roditelji često puta zbog vlastitih ograničenja ne dozvoljavaju djeci da slobodno izražavaju emocije ili pak na najmanji simptom emotivnog reagiranja čine sve kako bi ih spriječili u samom začetku.

Roditeljski utjecaj na zabranu iskazivanja osjećaja ili pak manipuliranje osjećajima objasnit ćemo na primjeru:
Roditelji male Marte ne vole baš kada se ona ljuti. Smatraju da to nije primjereno i pristojno ponašanje. U nekoliko situacija kada se gadno posvađala s rođakinjom Sonjom, jer je ista otkinula glavu njenoj najdražoj lutki, Marta je reagirala tako da su joj se zacrvenjeli obraščići, stisnula je zubiće i okice i krenula u napad s ciljem vraćanja otetog dobra. No odmah su uletjeli mama i tata i objasnili joj da to nije lijepo te da mora popustiti maloj rođakinji jer je ona mlađa. Marta se ispričala malenoj (jer ona sluša mamu i tatu), premda joj baš nije bilo jasno zašto, gledajući Sonju kako u jednoj ruci drži tijelo, a u drugoj raščupanu glavu omiljene joj barbike i pri tome joj, pazeći da nitko od starijih to ne vidi, plazi jezik.

Jednom prilikom u istoj situaciji Marta se rasplakala. I gle čuda, roditeljska reakcija je bila dijametralno suprotna. Ovaj su put maloj rođakinji objasnili da nije lijepo trgati igračke te neka Marti vrati njenu lutku.

Marta je bila zapanjena i na nesvjesnoj razini sve je lijepo došlo na svoje mjesto: “Aha, moram biti tužna da dobijem ono što želim.” Tijekom vremena potvrdila je svoje sumnje i tugu je koristila u većini prilika kada su joj nešto zabranjivali ili kada je nešto jednostavno htjela.

U psihoterapijskom pravcu transakcijske analize taj osjećaj tuge kod djevojčice naziva se reket osjećajem. Ona zapravo mamu podsvjesno reketira osjećajem tuge i dobiva ono što želi. Reket osjećaj se iz djetinjstva prenosi u odraslo doba osobe. Ta će djevojčica jednoga dana koristiti tugu da bi ostvarila svoj ciljeve. Napominjem da se ne radi o svjesnoj manipulaciji suzama, već o podsvjesnom zatvorenom krugu: neželjena situacija − tuga − nagrada. Osoba koja to čini, zaista osjeća stvarnu tugu u trenutku kada bi (ako je tuga zamjenski osjećaj za ljutnju) trebala osjećati ljutnju. Kod dječaka, s druge strane, vrlo često se ne odobrava tuga, jer dječaci ne plaču i suzama se ništa ne rješava, pa je zamjenski osjećaj u tom slučaju najčešće ljutnja.

Osoba iskazujući reket osjećaje često puta zatomljuje autentične osjećaje koji se pojavljuju u određenoj situaciji. Svaka osoba u odrasloj dobi pod stresom prvo počinje doživljavati izvorne emocije, no odmah te osjećaje zamjenjuje reket osjećajem i to na razini uvjetovanog refleksa, podsvjesno. To se događa tako brzo da osoba nije ni svjesna izvorne emocije.

Kako i u kojem opsegu će djeca izražavati emocije ovisi i o njihovom temperamentu.

Alexander Thomas, Stella Chess i Herbert G.Birch pedesetih godina prošlog stoljeća proveli su istraživanje na temelju kojeg su utvrdili devet karakteristika temperamenta od kojih je jedan intenzitet reakcije. Intenzitet reakcije odnosi se na razinu energije unesenu u odgovor, hoće li dijete na situaciju reagirati intenzivno ili mirno. Dijete se na vanjski podražaj može samo lagano mrštiti ili pak glasno ridati, može skakati i vrištati od uzbuđenja ili uopće ne pokazivati emocije.

Temperament djeteta ne možemo mijenjati ili odgajati. Tako možemo biti mirni i ne preispitivati se neprestano kako odgajamo djecu ako, npr. naše dijete ne trči baki i djedu u zagrljaj kada ih ugleda, pa onda oni kažu: “Ah, kako si ga to odgojila!”. Jednostavno trebamo znati i prihvatiti to da naše dijete pretjerano ne pokazuje osjećaje, što, naravno, ne znači da ih ne osjeća.

Burne dječje emocije?

Prvi snažan poticaj koji dijete ima kada je ljuto jest da udari. Ako za trenutak zamislimo neku poslovnu zgradu u kojoj radi dvjestotinjak zaposlenika, možemo pretpostaviti da se velika većina tijekom dana naljuti. S obzirom da izuzetno rijetko ljudi ljutnju izražavaju šakama, valja nam zaključiti da su ti ljudi tijekom života ili bolje rečeno djetinjstva naučili ovladati svojim prirodnim impulsima. Tu i tamo u novinama možemo pročitati da je netko ljutnju izrazio na neprimjeren način i za njega ćemo reći da nije prilagođen i da tek treba naučiti ovladati ljutnjom.

U tom su slučaju roditelji očito zakazali u odgojnom zadatku, a kako se to ne bi desilo i vama, evo nekoliko praktičnih savjeta kako djetetu pomoći da ovlada ljutnjom:

• Ustrajte na tome da dijete ljutnju iskaže riječima, a ne djelom;
• Ukoliko ugrožava sebe, druge ili imovinu, strogo mu se suprotstavite i spriječite ga u tomu;
• Potičite dijete da verbalizira uzrok ljutnje;
• Pomognite mu da preispita razloge svoje ljutnje, da poveže uzrok i posljedicu;
• Pokažite mu da razumijete njegove osjećaje; primjerice u situaciji kada se vaše dijete naljuti jer mu je mlađa sestra potrgala najdražu igračku, recite mu da razumijete njegovu ljutnju, umjesto da mu kažete: “Ma pusti je, ona je još mala”. Kakve veze ima što je mala? Starijem je djetetu potrgala igračku i ono ima pravo biti ljuto (biste li vi bili ljuti na to malo dijete da vam baci daljinski upravljač kroz prozor, iako ste mu prije toga rekli da ga ne dira i pri tome vam isplazi jezik?);
• Pokažite mu vlastitim primjerom. Kada ste ljuti, recite to jasno i glasno, nemojte prikrivati simptome ljutnje samo zato što ste savršeni majka ili otac koji/a se ne smije ljutiti. Neka djeca vide da su i roditelji ljudi, a ne neka nadnaravna bića koja savršeno kontroliraju svoje emocije.

Kod tuge je najčešće dovoljno da smo prisutni, da mirno sjedimo ili stojimo uz dijete dok plače. Zagrlimo ga, ali isto tako ako dijete odbije naš zagrljaj, u redu je ne reagirati i pustiti ga da uzme vremena koliko mu je potrebno. Djeca za tugu imaju različite razloge, od kojih se neki nama kao odraslim osobama mogu činiti trivijalnima te se možemo zaletjeti i reći u najboljoj namjeri: “Ma dobro, obriši suze, to nije razlog za plač”. Kako mi uopće znamo što je djetetu dobar razlog za plač? Ako ga je nešto rastužilo, to znači da ono ima svoje razloge za suze. Ako primijetite da je djetetu neugodno plakati, možete mu reći da to nije sramota.

Strah djecu štiti da ne srljaju u opasnost i da razviju osjećaj za rizike. Ono što je djecu potrebno naučiti po pitanju straha, kako se jednoga dana ne bi bojala svega što ih okružuje, jest − misliti. Mozak koristimo kako bismo procijenili strah, je li realan ili nerealan.

Steve Biddulph u svojoj knjizi “Tajna sretne djece” navodi četiri osnovna savjeta kako savladati strah:

• Budite realni: djeca u dobi od tri ili četiri godine prestaju biti centar svijeta svojih roditelja (to je poželjno) i počinju razmišljati o svijetu koji ih okružuje. Ta se faza u literaturi naziva i “strašljive četvrte”. Razgovarajte s njima o tome, budite strpljivi i opušteni. Vjerujte dječjoj intuiciji. Strah je neka vrsta radara, koja nam služi kao zaštita od potencijalno opasnih situacija.
• Razgovarajte o strahovima. Obuzme li vaše dijete opravdan ili neopravdan strah, objasnite mu da je mala vjerojatnost da će se nešto loše dogoditi, ali smislite način kako nešto poduzeti i raspravite s njim što treba učiniti kako bi se opet osjećalo sigurno. Npr. kada se dijete boji mraka u sobi, pitajte ga hoće li biti bolje ako ostavite upaljeno svjetlo.
• Obuzme li ga bezrazložan strah, recite mu to. Nemojte s njim tražiti čudovišta pod krevetom…
• Naglašeni strahovi. Ako se svega boji, upotrijebite svoje sposobnosti slušanja kako biste otkrili postoji li nešto što ga tišti, a nema snage da vam to kaže.

Tekst: Jelena Vrsaljko, dipl. soc. radnik