Roditeljski sukobi – kako pružiti dobar primjer djeci?

Djeca su često “svjedoci” roditeljskog sukoba. Zbog toga su vrlo bitni načini njegova rješavanja. Kada su sukobi u obitelji česti i uključuju fizičko i/ili seksualno nasilje, govorimo o svjedočenju nasilju u obitelji, što je također oblik zlostavljanja djece

"Način kako vidimo problem jest problem."
S. R. Covey

Kako bi roditeljski sukobi ostavljali što manje posljedica na dijete i kako bi dijete naučilo nenasilno rješavati konflikte s kojima bude dolazilo u dodir, važno je da roditelji svojim primjerom pokažukako se nositi s problemima u životu. To je jedna od najvažnijih životnih lekcija koju roditelji mogu dati svom djetetu.

Sukob je situacija u kojoj dvije ili više osoba žele ostvariti vlastiti cilj ili potrebu. Druga strana percipira se kao zapreka ili prijetnja. U sukobe ulazimo zbog želje da surađujemo s drugima, ali i zbog potrebe da sačuvamo svoj integritet, to jest sebe, a izvori poteškoća proizlaze iz nespremnosti da se suočavamo i nosimo sa sukobima.

Sukob je dio svakodnevnog života. Umjereno sukobljavanje s drugima potrebno je za produktivno funkcioniranje jer omogućuje pozitivne promjene. No prečesto sukobljavanje s drugima i gubitak vlastite kontrole dovode do nefunkcionalnosti odnosa pojedinaca ili zajednica.

Temelj svakog sukoba je loša komunikacija. Dobru komunikaciju čini vještina slušanja i promatranja drugih, ali i vještina prenošenja vlastitih ideja i osjećaja drugima, to jest "vještina govorenja".

"Slušati" nije isto što i "čuti". Iako mislimo da smo nekoga čuli, to ne znači da smo ga razumjeli. Jedna se strana smatra "neshvaćenom", i u tom trenutku moguće je da se razvije sukob. Prvi korak u procesu rješavanja sukoba je, dakle, aktivno slušanje.

Komunikacija može biti verbalna i neverbalna. Važno je opažati i registrirati obje vrste komunikacije: što nam druga strana govori, kojim nam se tonom obraća, kojom brzinom govori; no važne su i neverbalne karakteristike komunikacije, to jest je li naš sugovornik opušten, uznemiren, uplašen, ljut, ravnodušan, gleda li nas u oči ili pilji u pod…

Važno je imati na umu da katkad riječi koje osoba izgovara nisu u skladu s porukama koje dobivamo neverbalnim znakovima (npr. tonom glasa ili ponašanjem). Nerazumijevanje i zbunjenost u takvim situacijama lako mogu prerasti u sukob. Zato je važno svaku nejasnoću osvijestiti, zapitati se što znači i obavezno pitati sugovornika za pojašnjenje, a ne samo pretpostavljati.

Sukobi nastaju i zato što sugovornici imaju osjećaj da druga strana ne razumije njihove potrebe. Zato je važno da izrazimo svoje potrebe, osjećaje i očekivanja. No važno je i saslušati druge, suosjećati s njima i podržati ih u tome da jasno izraze svoje osjećaje, misli i želje te ne oklijevati da ih pitamo za objašnjenje ako nam nešto nije jasno.

"Kako bi ta komunikacija bila što jasnija potrebno je da svaka osoba preuzima odgovornost za ono što je rekla, da je izravna i konkretna te da govori o sebi, kako se ona osjeća, o vlastitim shvaćanjima situacije, vlastitim željama, koje su njene potrebe, ne okrivljujući pritom druge, ne dajući upute o tome kako bi se drugi trebali osjećati, što bi trebali željeti ili kako bi se trebali ponašati."

Prvi korak u rješavanju sukoba je suočavanje s problemom. Naime, mnogi su skloni "stavljati problem pod tepih", odnosno šutnjom pokušati ignorirati problem. Neki su skloniji da sukob rješavaju obranom i niječu svoju krivnju, to jest ne prihvaćaju kritiku druge strane, već krivnju prebacuju na drugoga, čime je onemogućen proces suočavanja s problemom jer se odgovornost prebacuje na drugoga.

Već smo naglasili da je dobra komunikacija ključ svega. No kada je riječ o temama koje su nam jako važne, a u obiteljima je upravo to slučaj jer se raspravlja o egzistencijalnim pitanjima, odgoju djece, emotivnim roditeljskim odnosima i slično, razgovor je često prožet snažnim emocijama. U takvim situacijama češće dolazi do sukoba jer jedan sugovornik ne "čuje" drugoga zbog intenziteta vlastitih emocija. Tada je važno izraziti svoje osjećaje riječima ili nakratko prekinuti razgovor i prošetati, opustiti se uz toplu kupku ili glazbu, isplakati se… jednostavno pustiti da prođe malo vremena i da se osjećaji smire.

Sljedeći korak u suočavanju s problemom je razgovor o vlastitom viđenju problema: svaka strana trebala bi reći što očekuje te objasniti svoje potrebe i želje. Dok jedna strana govori o tome kako shvaća problem, druga se strana treba kontrolirati: ne opravdavati se, upadati u riječ, vrijeđati… već treba, kao što smo i rekli, "slušati", pokušati razumjeti i tražiti pojašnjenje ako ne razumije.

Na taj način ukazuju se i mogući načini rješavanja problema. O svakom od mogućih rješenja potrebno je raspraviti, razmotriti njegove dobre i loše strane te izabrati ono rješenje koje ne samo da ima najviše dobrih strana, nego je i prihvatljivo za obje osobe u sukobu. Nije dobro ono rješenje koje je prihvatljivo samo jednoj strani, jer će samo uzrokovati daljnje sukobe.

Katkad sukobljene strane ne mogu doći do zajedničkog rješenja. Tada mogu i prekinuti svoj odnos - jednostavno otići. Međutim, roditelji to ne mogu učiniti. Moraju se pokušati kontrolirati, potruditi se da razumiju drugu stranu, potražiti pomoć stručnjaka ako sukob nisu uspjeli riješiti sami te se, ako sukobe ni tada nije moguće riješiti, mirno dogovoriti o rastavi. Za razliku od mišljenja mnogih, djeca su u stanju prebroditi rastavu svojih roditelja. Ono što ostavlja trajne posljedice na razvoj djece jesu nasilni sukobi. Ako roditelji s djecom ostvare dobru komunikaciju i mirno riješe problem s kojim se suočavaju, bez samosažaljenja i optužbi, dijete će naučiti i usvojiti vještine pregovaranja te će lakše tijekom odrastanja funkcionirati u vlastitoj društvenoj sredini.

Tekst: preuzet s www.vodiczaroditelje.com.hr