Hodanje je važna “disciplina”, koja se trenira po načelu pokušaja i pogrešaka. Pritom će dijete bezbroj puta pokušati ustati iz sjedećeg položaja te se vratiti na pod ili pasti. Trebate li ga baš svaki put uhvatiti?
Kod male djece urođen je proces usvajanja raznih pokreta. Oni sjede, pužu, ustaju i padaju, pokušavaju dosegnuti stvari, hodati… Sve je to dio zdrava razvoja. Tijelo im je gipkije nego što možete zamisliti, a mišići svakim danom postaju sve čvršći. I koliko nam god mališani izgledali krhko, spremni su podnijeti danak koji je potreban kako bi prohodali. Vi ste, kao dobar roditelj, spremni učiniti sve što je potrebno za njihovu sigurnost i sreću. Ipak, pripazite da vaše ponašanje ne bude previše zaštitničko jer to može uzrokovati neželjene posljedice.
Preuzimanje odgovornosti
Osnovno je pravilo: "Kako si se popeo, tako i siđi." Dijete koje se bez tuđe pomoći može podići u stojeći položaj na neki je način odgovorno za svoje pokrete i trebalo bi se samo vratiti na pod. To je otprilike kao da se vi penjete na planinu i na vrhu shvatite da ne znate kako sići te nazovete helikopter da dođe po vas. Time odgovornost za svoje ponašanje prebacujete na druge.
Ako majka uhvati dijete svaki put kad ono ustane i počne se spuštati, šalje mu poruku da je ona dio njegova mehanizma za kretanje i samim tim odgovorna za njegovo sigurno "slijetanje". U takvu će se slučaju dijete prepustiti padu kad god vidi majku u blizini, čak i kada je u dobi da se može samostalno spustiti iz stojećeg u sjedeći položaj. Taj se osjećaj vremenski može protegnuti, pa su česti primjeri u kojima trogodišnjak iskače iz sjedalice pokraj koje stoji mama i razgovara s prijateljicom. Dijete jednostavno odbija razlikovati pratite li ga pogledom i jeste li ga spremni uhvatiti ili možda kuhate i okrenuti ste mu leđima. To ujedno objašnjava zašto se većina nezgoda događa u blizini roditelja koji ne stignu pravodobno reagirati.
Iskustvo kao lekcija
Suprotno tomu, dijete koje nisu "hvatali" vrlo se brzo nauči oslanjati na sebe. Za dva-tri dana, zahvaljujući padovima, naučit će najbolji i najsigurniji put prema dolje. Svaki pad daje važnu informaciju mozgu pomoću koje dijete sljedeći put zna izbjeći pogrešan pokret. Djeca se sama trude na najzgodniji način pasti na bok ili na guzu.
Dramatične padove, kada dijete pada poput daske i glavom udara u pod, moguće je vidjeti kod onih mališana koji nemaju iskustvo spuštanja iz stojećeg položaja. Zamislite da na satu tjelesnog vježbate pad unazad u kojem vam tijelo treba biti čvrsto i hvataju vas prijatelji iz razreda. U tom trenutku morate potpuno zaboraviti na sve sigurnosne aparate u svojem tijelu. A sada zamislite što bi se dogodilo kada vas prijatelji ne bi uhvatili. Najvjerojatnije biste se onesvijestili.
Na identičan način pada i dijete koje nema iskustvo padanja. Srećom, njegova lubanja još nije čvrsto srasla, tako da će se udarac od pada donekle rasporediti po mekanom spoju između kostiju lubanje (fontanele). No mogući bi padovi poslije mogli imati kobnije posljedice. Zato je doista važno naučiti dijete da samostalno vlada svojim tijelom. Nemojte ga sprečavati u tome.
Zadnje, ali ne i manje važno: ne žalite dijete kada padne. Napaćeni izraz na vašem licu rasplakat će i dijete s najjačim karakterom i baš je to potrebno izbjeći. Prestrašit će se vaše reakcije i spontano zaplakati iako ga ništa osobito ne boli. Ne zaboravite biti poticajni i nasmiješeni, no također se ne rugajte djetetu kad padne i ne ignorirajte djetetov bol ako želi utjehu. Uz jedan veliki zagrljaj potaknite ga na novi pokušaj i preokrenite cijelu situaciju u igru i zabavu jer tada nema mjesta suzama.
Potpora i sigurnost
Najjednostavnije je dijete naučiti odgovornosti za vlastite pokrete tako da se malo udaljite od njega u ključnom trenutku. I dijete i vi morate znati da ga nećete uhvatiti. Ipak, ne ispuštajte ga iz vida. Upozoravajte ga da se čvrsto drži. Isprva će plakati i moliti pomoć, ali će se čvrsto držati. To je instinkt koji ne treba zatomljivati. Ostavite ga malo da doživi taj trenutak, a zatim mu pokažite kako sići. Budite mu potpora.
Najčešća pitanja roditelja
Suprug i ja ne hvatamo dijete kad mu prijeti običan pad tijekom prohodavanja, ali kad dođe baka, ne možemo je odgovoriti da se uvijek podmeće i sprečava djetetov pad. Smeta li to njegovu razvoju? Eva (35)
Dijete zna tko ga hvata. U vašoj prisutnosti neće padati, a ako vam baka ne dolazi često, nema potrebe za uzbunom. Povremeno hvatanje može biti i igra.
Uglavnom dijete ostavim da padne i samo se podigne, ali katkad ne izdržim pa ga uhvatim. Zašto se ne mogu suzdržati? Petra (32)
Ako stojite preblizu djeteta, a ono počne padati, nemoguće ga je ne uhvatiti. To je refleks. Pokušajte sljedeći put stajati na većoj udaljenosti. Ako dijete zna da ćete ga katkad uhvatiti, to je isto kao da ćete ga uhvatiti svaki put. Potrudite se da ga gledate, da imate kontakt očima, otiđite dalje i upozoravajte ga da se drži.
Kako mogu biti siguran da se dijete neće ozlijediti pri padu? Mogu li staviti oko njega jastuke? Siniša (27)
Nema potrebe za jastucima, maknite samo iz dosega sve manje predmete na koje bi dijete moglo pasti i općenito sve što bi moglo ozbiljnije ugroziti djetetovu sigurnost. Nijedno dijete neće dočekati jastuk ako padne na cesti. Ako nauči padati samo na mekanu podlogu, prilagodit će tomu i svoj pad te neće imati osobitu motivaciju održati ravnotežu i izbjeći bolni udarac.
Tekst: Iva Stilinović Grahovac
Nema komentara:
Objavi komentar