"Ne navikavaj bebu na ruke, razmazićeš je"
- sigurno je jedna od najčešćih savjeta koje svaka novopečena mama
dobije nakon poroda od rodbine, prijatelja pa čak i običnih prolaznika
na ulici. Donosimo vam zanimljiv tekst jedne mame sa njenog bloga Čarapice, koji prikazuje jednu drugu stranu priče. Grlite svoje bebe kad god možete i nosite ih koliko god želite!
Odmah
moram da kažem – ne volim tu čuvenu rečenicu. Ma, ne podnosim je. Ne
razumijem je i nikada je neću razumjeti. A opet, iz nekog razloga, svi
dobronamjerni prolaznici i poznanici imaju potrebu da novopečenoj majci
udijele baš ovaj “magični” savet. Bum! Ne navikavaj ga na ruke i sve će
biti super! Kao da su ruke uzrok svih problema! E pa ne slažem se i gotovo!
Prvo sam
pojam “razmažena beba” meni para uši. Kako to beba može biti razmažena i
kako se to beba vaspitava, o tome ćemo drugom prilikom. Hajde sada da
se malo zamislimo nad tim ozloglašenim navikavanjem na ruke.
U
početku, beba plače kada joj nešto treba. Bebine potrebe se svode na
sljedeće: gladna je ili žedna, mokra joj je pelena, spava joj se, nešto
je boli, ili joj treba nježnosti. Iz nekog razloga, stariji oblik
njegovanja djece u valjane razloge svrstavao je samo prva četiri. Ako bi
beba bila sita, suha, mirna na ostalim poljima, njen plač bi se tumačio kao znak razmaženosti ili čak bezobrazluka
(čula sam svojim ušima). Ta ista beba je devet meseci bila konstantno
uz svoju mamu – osjećala njen miris, slušala otkucaje njenog srca i
uživala u toplini maminog tijela. Sada, odjednom otrgnuta od nje, ima potrebu za majčinom blizinom. I često je traži. Plačem – jer drugačije ne zna. Ono
što majkama prirodno dolazi je da na plač bebe reaguju, da je zagrle i
umire. Iz nekog razloga se savjetuju da to ne treba raditi.
Šta se
događa u bebinoj glavici ako je puštate da plače? Prvo što se sigurno ne
događa je da joj “rastu pluća”, “jačaju glasne žice”, “raste srce”, i
slično. Ona u trenucima kada plače, a mama ne reaguje, shvata da na mamu ne može da se osloni.
Da njen plač ne dobija nikakvu reakciju. Da mame nema kada joj je
potrebna. I da, poslije nekog vremena će prestati da plače, ali ne zato
što je “naučila” ili se “vaspitala”, već zato što je shvatila da nema
kome da se obrati za blizinu i nježnost.
Kakve posljedice to može da ostavi na bebu? Ne znam. Ne smatram da će beba koja je ostavljana da plače imati neke strašne traume, ili poremećaje zbog toga što je nisu dovoljno ninali. Ali je sigurno da kao majka želim da gradim odnos prisnosti, nježnosti i ljubavi sa svojim djetetom. Uvijek se govori o vaspitanju od prvog dana. A da li se dovoljno govori o povjerenju
od prvog dana? Želim da moje dijete zna da ću uvijek kada sam mu
potrebna da se stvorim pored njega i da mu pomognem. I sad i zauvijek. I
želim da mu tu poruku usadim u malenu glavicu od prvog dana.
Osnovna
uloga mozga je preživljavanje. Mozak postoji i uči da bismo živjeli (a
ne obrnuto) i mi sve što učimo – učimo s tim ciljem. Od prvog dana. Zbog
toga je osjećaj sigurnosti najvažnija stvar koju možete pružiti svojoj
bebi. Dijete koje se ne osjeća sigurno je pod stresom i sve svoje
aktivnosti usmjerava ka izvoru svoje nelagode. Dijete koje je sigurno,
ušuškano i zna da će na njegove potrebe odmah biti odgovoreno – opušteno
je, srećno, i spremno da istražuje svijet i razvija svoju
inteligenciju. Zagrljaj i uzimanje djeteta u naručje onda kada ono to
želi, naročito u prvim danima, najbolja je stvar koju možete učiniti za
pravilan razvoj svoje bebe.
Šta
dalje, kad beba malo poraste, pa postane svjesna svoje okoline, naših
reakcija na njen plač? Roditelji i beba već poslije nekoliko mjeseci
počinju dobro da se upoznaju. Često mame kažu da tačno nauče šta koji
plač označava – postoji poseban za glad, za punu pelenu, za nervozu jer
mu se spava… I postoji plač koji prosto kaže – nosi me! D sada ima tu
fazu. Da li je potrebno da napominjem da sam ga na svaki nagovještaj
plača uzimala u ruke? Verovatno nije, ali ću uz to dodati da on zbog
toga uopšte nije imao “naviku” da se nosa do besvijesti, čega se mnogi
roditelji plaše. Naprotiv, bio je siguran u sebe i u moju blizinu, pa bi
dugo znao sam da leži u krevecu nakon buđenja i posmatra okolinu. Znao
je da ne mora da se dernja da bi mama došla, dovoljno je bilo da se
oglasi, da me “pozove”.
Sada je u
fazi kada želi da ga nosim i to od mene traži. Ali ne želi on da se
nosi da bi mene mučio, već zbog toga što otkriva koliko je lijep ovaj
svet i želi da ga što više upozna. Koliko je samo sretan kada ga nosim
po stanu i pričam mu o svemu što može da vidi, što mu uhvati pogled! Ja
sam mu mama, moja uloga je da mu predstavim ovaj svijet najbolje što
mogu. I nosaću ga do besvijesti, jer svako to nošenje njemu predstavlja prozor u saznanja koji ga oduševljava. A i mene s njim, jer tada stvari vidim njegovim očima.
I još jedno moram primjetiti. Kada kažu da će se beba navići na ruke, nekako svi to predstavljaju kao katastrofu.
Kada slušate te savjete, zvuči kao da ću ga u najmanju ruku nositi u
naručju do polaska na fakultet. A istina je, svi znamo, mnogo drugačija.
Nosiću ga samo dok ne propuzi i ne bude u stanju sam da istraži ono što
ga zanima. A to vrijeme se mjeri mjesecima. To dragocijeno vrijeme se
mjeri samo mjesecima. I nakon toga više nikad neću moći da ga uzmem u naručje ovako kao sad,
da budem njegov prozor u svijet i zagrljaj koji otklanja sve brige.
Zato me izvinite, odoh da izgrlim i iznosim pošteno svoju bebu!
Nema komentara:
Objavi komentar